Piše: Dr Jovana Stojković
Smrt sedamnaestoro ljudi od komplikacija malih boginja u Rumuniji, u periodu od godinu dana, strašna je i uznemirujuća. Smrt dvadesetpetoro ljudi od gripa za samo sedam dana (27.02.- 05.3.2017) u istoj Rumuniji, a prema podacima Nacionalnog centra za praćenje zaraznih bolesti, za naše medije nije strašna i uznemirujuća, obzirom da se ne pominje. Vakcina protiv gripa postoji. Kada je primite i ipak se razbolite, lekar vam kaže da očigledno nije bila istog tipa kao virus koji vas je razboleo. To vam neće reći za vakcinu protiv morbila, iako je „molekularno- epidemiološim istraživanjem ustanovljeno da postoji više serotipova virusa morbila čime se delimično objašnjava ponovno oboljevanje kao i javljanje manjih epidemija u vakcinisanim populacijama“ (Infektivne bolesti, str.218.).
Za naše medije, van svake sumnje je da je pad obuhvata vakcinacije (ispod 95%) odgovoran za izbijanje epidemije. Prema definiciji Evropskog centra za prevenciju i kontrolu bolesti, kolektivni imunitet je „situacija u kojoj je u zajednici dovoljno velik udio populacije imun na neku zaraznu bolest (zbog cijepljenja i/ili prebolijevanja same bolesti) uslijed čega širenje te zarazne bolesti s osobe na osobu nije vjerojatno“ (Praktični vodič za zdravstvene djelatnike za povećenje obuhvata cjepljenja djece, str. 8). Pogledajmo kako ova matematika opisuje stanje kod problematične populacije u Srbiji. Po rečima niškog epidemiologa dr Veličkovića, u jednom od jutarnjih programa koji tradicionalno podižu svest nes(a)vesnih građana, „zaštita“ MMR vakcinom traje deset godina. Ako je poslednja revakcina u 12. godini života, to bi značilo da su građani iznad 22. godine života „nezaštićeni“ isto kao i nevakcinisana deca koja nisu prirodno preležala bolest. Prema popisu stanovništva iz 2011., u Srbiji je živelo 7.120 666 stanovnika, od toga u starosnoj dobi od 0-24 godine 1.867.013, ili oko 26,2% “zaštićenog“ stanovništva.
Da bi prevenirali efekat ove zdravorazumsko-računske operacije, novinari najstarijeg dnevnog lista su naveli podatak da je srpski imunitet ugrožen ako postoji manje od “95% vakcinisanih u generaciji“, računajući valjda da se Vlasi neće dosetiti da ne živimo po internatima, svako sa svojom generacijom, nego i po nekoliko generacija u istom babinom stanu.
Prema podacima dr Mateje Černič koja je doktorirala sa temom „Ideološki konstrukti o cepljenju“, statistički podaci o oboljevanju i smrtnosti od malih boginja u Engleskoj govore da vakcina nije uticala na njihovo smanjivanje:
„Rutinsko cijepljenje protiv ospica u Velikoj Britaniji uvedeno je 1968. godine. Ospice su uz hripavac predstavljale jednu od najsmrtonosnijih dječjih bolesti, jer je prosječan stupanj smrtnosti djece do navršene 1. godine života u Engleskoj i Walesu u razdoblju 1901-1905. iznosio 311,72 na 100.000. U razdoblju prije uvođenja rutinskog cijepljenja (1963-1967.) iznosio je 2,32 na 100.000. To znači da se smrtnost u razdoblju prije rutinskog cijepljenja smanjila za 99,25% ili za 134 puta u usporedbi s početnim razdobljem.
Prosječan stupanj smrti djece do navršene 5. godine života u razdoblju 1901-1905. iznosio je 272,05 na 100.000. U razdoblju prije uvođenja rutinskog cijepljenja (1963-1967.) iznosio je 1,69 na 100.000. To znači da se smrtnost u razdoblju prije rutinskog cijepljenja smanjila za 99,37% ili za 161 puta u usporedbi sa početnim razdobljem.
Baš u svih kategorija životne dobi (djeca do navršene 1. godine života, do 2., do 5., populacija) smrtnost zbog ospica pala je za više od 99%, odnosno za 125-161 puta već prije uvođenja rutinskog cijepljenja. Tvrditi ili spekulirati da je cijepljenje igralo bilo kakvu ulogu kod smanjenja smrtnosti zbog ospica, obična je laž.“
Medijsko ispiranje o tome da je „visok obuhvat vakcinacije“ nešto što će nas zaštiti od epidemije malih boginja, za svoju logičnu posledicu imalo bi zaključak da epidemija ima samo u zemljama sa „niskim obuhvatom“. Prema podacima Evropskog centra za prevenciju i kontrolu bolesti iznetim u Praktičnom vodiču za zdravstvene djelatnike za povećenje obuhvata cjepljenja djece, strana 8., ova bolest se najviše javljala upravo u zemljama koje navodno imaju visoki obuhvat vakcinacije (pa su zato zaslužile da nemaju obaveznu vakcinaciju): „Slučajeve ospica prijavile su sve zemlje osim otočnih zemalja Islanda i Cipra. Epidemija ospica u zapadnom dijelu Europe 2011. bila je jedna od najvećih na svijetu (ECDC, 2012.)„
.Je li, Vlasi, nisu li to one iste zemlje sa visokim obuhvatom i još višom svešću koja se kod nas „primitivnih“ treba uterivati nasilno špricem? Koliko je velika prosvećenost dotičnih svedoče i podaci iz istog izvora (str.15): “Stvarnost, i dobra vijest, jest da većina roditelja u EU vjeruje i podrţava programe cijepljenja. Međutim, mnogi od nas odluče cijepiti svoju djecu bez previše razumijevanja. Nedavno provedena studija 10 u Nizozemskoj pokazala je da je 81% roditelja Nizozemaca prihvatilo cijepljenje bez da su prethodno sami kritički razmotrili prednosti i rizike cijepljenja.“ To su odgovorni roditelji, a „dobra vest“ je, kako vidimo, da ne razmatraju ništa.
Ovaj dušekorisni priručnik, na strani 8., nam potvrđuje da je medijsko histerisanje za visokim obuhvatom samo način da se raspamaćena i poluškolovana rulja nahuška na nevernike vakcinacije, jer: “Čak i u zemljama s visokom stopom procijepljenosti broj necijepljenih akumulirat će se s vremenom (ECDC, 2012) te se u subnacionalnim područjima mogu naći „džepovi― slabo zaštićene, osjetljive populacije.“, dok nam na dva mesta donosi potvrdu da upravo vakcina može dovesti do obolevanja od malih boginja. Na 43.strani se navodi da se nakon MMR vakcine „u 5-10% slučajeva javlja temperatura sa ili bez osipa 8-10 dana nakon primjene cjepiva“, dok na 54. strani navode da se „cijepljena osoba ne može razboleti osim ukoliko se ne daje živo cjepivo poput MMR ili cjepivo protiv vodenih kozica“.
Pozivanje na savest i naglašena empatija dušebrižnika koji se boje da se ne ugroze „osetljive populacije koje ne mogu da budu vakcinisane“ zahtevaju jedan statistički osvrt. Prema radu Predraga Kona „Rezultati sprovođenja imunizacija u Beogradu sa osvrtom na period 2010-2014“ bilo je 4 utvrđene trajne kontraindikacije za MMR vakcinu za dvomilionski grad Beograd. Pitam se, kako im nikad suza ne kane za 4.115 umrlih od posledica vakcinacije u periodu od 1990-2011. prema podacima Evropskog foruma za vigilanciju vakcina?
Ako vam je sve ovo bljutavo, da zasolimo malo aluminijum hloridom. Prema rečima dr Mateje Černič, a prema radu Tomljenović i Shaw, 2011., nakon oralnog unošenja slobodnog aluminijuma u cirkulaciju se absorbuje 0,25%, dok se kod injiciranog absorbuje skoro 100%. Kod unošenja 0,5 mg oralno unešenog, absorbuje se 1,25 mcg, dok se kod iste količine injiciranog, apsorbuje 500 mcg, odnosno 400 puta više, dok se na kraju ne nastani u mozgu (Khan, 2013.).
Ali ko će o tome da misli dok gleda smrti u oči kao i za vreme variole vere koja se volšebno aktuelizuje u medijima. Za naše hrabre novinare istraživačkog novinarstva da napomenemo da je obavezna vakcinacija protiv variole u Srbiju uvedena 1839.godine, a da je u periodu od 1896.-1910. (60 godina nakon uvođenja obaveze) od ove bolesti umrlo 38.953 ljudi (Predrag Kon, Rezultati sprovođenja imunizacija u Beogradu).
Možda je trebalo da bude obaveznija?
Dr Jovana Stojković
[avatar user=“Nova“ size=“150″ align=“center“ /]
