Prof. dr Branislav Ristivojević, redovni profesor Pravnog fakulteta u Novom Sadu je objavio u Zborniku radova Pravnog fakulteta, drugi deo istoimenog naučnog rada koji u celosti objavljujemo zahvaljujući ljubaznosti autora.
SAŽETAK
Rad je nastavak analize i kritike argumenata koje je koristilo Prvo veliko veće Ustavnog suda da bi odbacilo inicijative za ocenu ustavnosti Odredbi Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti iz 2016. godine. Analizirani su tzv. posredni argumenti, odnosno pozivanje na praksu Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava. I u ovim kao ih rad naziva posrednim, argumentima koje je Prvo veliko veće Ustavnog suda koristilo da bi odbacilo inicijative za ocenu ustavnosti odredbi Zakona o uvođenju obavezne vakcinacije, ne može se pronaći ništa što opravdava Rešenje o odbacivanju inicijativa. Protvirečni i međusobno suprotstavljeni stavovi, pozivanje na zastarelu i prevaziđenu praksu evropskih pravosudnih institucija nakon nepotpune i proizvoljne pretrage iste, izvođenje spekulativnih zaključaka, samocenzura i kukavičluk nejavnog postupka donošenja Rešenja o odbacivanju inicijativa ne pružaju ništa novo što bi promenilo zaključke prvog dela ovog rada. je Prvo veliko veće Ustavnog suda je pridružujući se zakonodavnoj grani vlasti osnažilo jednu hibridnu zakonodavnu politiku. U njoj je izvršen protivprirodan blud između klasičnih mera zdravstvene politike, kao što je imunizacija, i klasičnih mera kaznene politike, kao što je kazna. Ovako neprirodna mešavina ocenjena je u radu kao „genetski modifikovana zakonodavna politika“ koja neće ispuniti ciljeve niti jedne niti druge od kojih je na silu uzela svoj DNK. Štaviše, zaključak drugog dela rada samo je osnažio onaj iz prvog prema kome će ovaj legislativni bastard naneti štete i javnom zdravlju i krivičnopravnom poretku.
Prof. dr Branislav Ristivojević je redovni profesor Pravnog fakulteta u Novom Sadu. Na tribini je između ostalog govorio o pravnim propustima i nedoslednostima koje je Ustavni sud napravio odbacujući raspravu o inicijativi za ocenu ustavnosti zakonske regulative o obaveznoj vakcinaciji kao i o primeru Austrije i Nemačke koje su problem rešile na drugi način.
POGLEDAJTE VIDEO SJAJNO IZGLAGANJA PROFESORA PRAVA dr. Branislava Ristivojevića
https://www.facebook.com/VakcineINFO/videos/1475476292561913/
UVOD
Ovaj rad je nastavak rada posvećenog Rešenju o odbacivanju inicijative (u daljem tekstu: Rešenje) koje je donelo Prvo veliko veće Ustavnog suda (u daljem tekstu: Veće).[1] Rešenjem su odbačene inicijative za ocenu ustavnosti Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti (u daljem tekstu: ZoZSoZB 2016).[2] Treba podsetiti da su u prvom delu rada[3] kritici bili izloženi oni delovi Rešenja koji su se odnosili na proveru uslova koji su neophodni da budu ispunjeni da bi bio ustanovljen izuzetak od prava na tzv. informisani pristanak na zdravstvenu intervenciju odnosno medicinski zahvat. U drugom delu ovog rada obrazložiće se preostali, posredni, argumenti koje je Veće koristilo da bi odbacilo inicijative za ocenu ustavnosti obavezne vakcinacije, kao i odbacivanje inicijative za ocenu ustavnosti zabrane boravka nevakcinisane dece u obdaništima i školama.
Kao te preostale, posredne, argumente Veće koristi praksu Evropske komisije za ljudska prava (u daljem tekstu: EKoLjP), Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: ESLjP) i Parlamentarne skupštine Saveta Evrope (u daljem tekstu: PS SE). Do kraja rada će s pokazati da je i ova analogija manjkava, kao i ona koja je kritički obrazložena u prvom delu rada. Osim toga, kao ne samo manjkavo, nego i blago rečeno skandalozno, označiće se pridruživanje Veća zakonodavcu putem održavanja na snazi zabrane boravka nevakcinisanoj deci u školama i obdaništima. Ovom odlukom Veće je stvorilo dve vrste građana u Srbiji sa dve vrste prava na obrazovanje: vakcinisane i nevakcinisane. Koliko je dimenzija bespravlja i nasilja nad pravnim poretkom, ali i zdravim razumom, koji je ovakva odluka priredila govori obrazloženje odluke u pogledu ove zabrane. Nevakcinisanima je dozvoljeno da upišu u školu, a vakcinisanima i da je pohađaju.
Drugi deo rada će samo ojačati zaključke iz prvog po kojima je Veće pridružujući se zakonodavnoj grani vlasti stvorilo jednu hibridnu zakonodavnu politiku. U njoj je klasičnim merama zdravstvene politike kao što je imunizacija, dodata pretnja kaznom. Čitav niz problema nužno proishodi iz jedne tako neprirodne mešavine koja podseća na neuspeli eksperiment genetskog modifikovanja organizama. Takva, genetski modifikovana zakonodavna politika (čije neosnovanosti i štetnog dejstva su svesni i zagovornici obavezne vakcinacije[4]) neće ispuniti ciljeve niti jedne niti druge od kojih je pozajmila svoj DNK. Štaviše, zaključak drugog dela rada samo je osnažio onaj iz prvog prema kome će ovaj legislativni melez naneti štete i javnom zdravlju i krivičnopravnom poretku.
1. OSTALE MANJKAVOSTI I NEDOSLEDNOSTI U OBRAZLOŽENjU ODLUKE
U poslednjem pasusu Rešenja na str. 14. Veće opovrgava argument inicijatora da većina država EU nema obaveznu vakcinaciju (18 država od 28 nema). Ono se u ovome poziva na Preporuku br. 1317 Parlamentarne skupštine Saveta Evrope (u daljem tekstu: PS SE) iz 1997. godine koja preporučuje da se „reaktiviraju sveobuhvatni programi javne vakcinacije“ u državama članicama ove organizacije.[5] Ako se Veće već poziva na akte ove organizacije onda je daleko važnija Rezolucija br. 1749 PS SE od 24. juna 2010. godine.[6] U njoj se kaže da je PS SE:
„1) …alarmirana načinom na koji se bavilo pandemijom influence, ne samo od strane Svetske zdravstvne organizacije (WHO), nego i odgovarajućih zdravstvenih vlasti EU i država. Naročito su problematične odluke koje su donete a koje su vodile krivljenju prioriteta službi javnog zdravlja širom Evrope, bacanju ogromnih suma javnog novca i neopravdanim strahovima o zdravstvenim rizicima sa kojima se Evropa suočavala. 2) Parlamentarna skupština podvači da su otkriveni veliki nedostaci u vezi sa transparentnošću procesa donošenja odluka o pandemiji koji su stvorili sumnju oko mogućeg uticaja farmaceutske industrije na neke od glavnih odluka koje se tiču pandemije.“
Kada bi Sud umeo da se izbalansirano i uravnoteženo drži argumenata koje može da nađe u aktima PS SE onda bi ovaj akt imao daleko više značaja za Rešenje nego onaj koji je u njoj naveden. Na prvom mestu dolazi kasniji u vremenu pa predstavlja „svežiji“ stav PS SE. Što je daleko važnije on govori upravo o onome što je sadržaj osporavanja inicijatora. Incijatori ne osporavaju „sveobuhvatne programe javne vakcinacije“ same po sebi već samo prinudu na iste. Veće je iznoseći ovaj stav pobrkalo vakcinaciju sa prinudnom na istu. To nisu iste stvari. Vakcinacije može da bude i dobrovoljna i prinudna. Samo ova druga ulazi u nadležnost Suda zato što državno organizovana represija ulazi u polje neprikosnovenih prava i sloboda građana pa tako i u nadležnost Ustavnog suda. Da vakcinacija nije prinudna ne bi se Sud njome ni bavio. Na kraju krajeva, pažljivo čitanje Preporuke PS SE iz 1997. godine vodi zaključku da se ponovo pokrenu programi javne vakcinacije, a ne da se prinudno sprovode.
U ovom slučaju bilo bi dovoljno da se Veće pozvalo na jedan od uslova neophodnih da bi se ustanovilo postojanje izuetka od instituta informisanog pristanka. U pitanju su, kako je to u prvom delu rada objašnjeno, uslovi nabrojani u Izveštaju[7] uz Ovijedo konvenciju[8] koji je jedini izvor autentičnog tumačenja Ovijedo konvencije. Paragraf 159 Izveštaja je ovde važan jer daje uslove pod kojima može da se uspostavi neki izuzetak:
„Razlozi navedeni u stavu 1. člana 26. se ne smeju posmatrati kao opravdanje za uspostavljanje apsolutnog izuzetka pravima ustanovljenim ovom Konvenicijom. Da bi bila prihvatljiva, ograničenja moraju biti propisana pravom i nužna u demokratskom društvu za zaštitu zajedničkih interesa u pitanju ili pojedinačnih interesa, a to znači prava i sloboda drugih. Ovi uslovi moraju se tumačiti u svetlu merila ustanovljenih u vezi sa istim pojmovima u praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: ESLjP). Konkretno, ograničenja moraju da ispune uslove nužnosti, proporcionalnosti i supsidijarnosti uzevši u obzir socijalne i kulturne uslove države koja je u pitanju…“[9]
U ovom slučaju Veću je bilo dovoljno da se pozove na „socijalne i kulturne uslove“ Srbije, i da tako pobije ovaj argument inicijatora. Npr. možda nekim socijalnim i kulturnim uslovima Srbije ne odgovara dobrovoljna nego prinudna vakcinacija. Međutim, kako je u prvom delu rada zaključeno, Veće uopšte ne zna za postojanje Izveštaja, pa samim tim ni za postojanje ovog uslova, tako da na kraju njega uopšte ne uzima u obzir niti s njim operiše.
Osim ovoga, Veće se pozvalo na odluke Evropske komisije za ljudska prava (u daljem tekstu: EKoLjP) kao uzore za svoje Rešenje. U pitanju su dva slučaja, jedan odlučen 13 godina pre (1984.), a drugi skoro tačno u vreme (1998.) donošenja Ovijedo konvencije koja je pooštrila uslove za ograničavanje prava na informisani pristanak, odnosno učinila ih težim, što je kretanje koje je u Evropu došlo nakon ustanovljavanja u SAD.[10] U slučaju Akman i ostali protiv Belgije[11] EKoLjP je odlučivao o obaveznom tuberkulinskom testu, a ne obaveznoj vakcinaciji. Ovo telo je konstatovalo da je Belgija u toku postupka liberalizovala pravila o tuberkulinskom testu čineći ih manje obaveznim što je EKoLjP u ovom slučaju pozdravila ističući posvećenost Belgije ka saobražavanju svojih pravila o obaveznom tuberkulinskom testu sa „uslovima savremenog života“.[12] U drugom slučaju koji navodi Sud, Bofa i ostali protiv San Marina[13] u pitanju je država koja veoma veliki broj stanovnika na malom prostoru (30.000 na 60 kv/km) čime ostvaruje najveću gustinu naseljenosti u Evropi od skoro 500 stanovnika po kv/km pa nije ni čudo da ima potrebu za prinudnom vakcinacijom. Ovaj slučaj bi bio najbolji primer uslova koji paragraf 159. Izveštaja postavlja za stavaranje izuzetka od instituta Informisanog pristanka. Ovakvi „socijalni i kulturni uslovi države koja je u pitanju“, u ovom slučaju najveća gustina naseljenosti u Evropi i jedna od većih u svetu, bi po prirodi stvari bili najprirodnije opravdanje uvođenja prinudne vakcinacije.[14] U oba slučaja EKoLjP koja je odbila prihvatanje slučaja istakla je da aplikanti nisu učinili verovatnim da će medicinski zahvat (vakcina u slučaju Bofa, tuberkulinski test u slučaju Akman) izazvati posledice na njihovo zdravlje. U oba slučaja Komisija je istakla da dužnost da se podvrgne medicinskom zahvatu jeste proporcionalna legitimnom cilju kome se teži kada nije doveden u opasnost život lica koje je dužno da se zahvatu podvrgne.[15]
Veće nije navelo kao manjkavost inicijativa za osporavanje ustavnosti nedostatak ovakve povezanosti konkretnog medicinskog zahvata (vakcinacije) i konkretne opasnosti po život. Štaviše, veće se uopšte nije bavilo konkretnom opasnošću između medicinskog zahvata i opasnosti koju on stvara za inicijatore. Niti ju je Veće istaklo kao uslov za prihvatanje inicijative, niti ju je prebacilo inicijatorima, iako je po pravilima prakse ESLjP na koja se samo poziva tako nešto bilo dužno da uradi. Ili barem da prigovori inicijatoru što on to nije uradio. Rečju, kod svakog izuzetka od prava na informisani pristanak mora da se utvrdi postojanje uslova u svakom konkretnom slučaju ponaosob. Za svaki medicinski zahvat ili intervenciju u konkretnom slučaju. Umesto toga Veće se bavilo apstraktnom procenom opasnosti od uvođenja obavezne vakcinacije u Srbiji, i to na osnovu, kako je u prvom delu rada obrazloženo, pogrešnih ili lažnih podataka o stepenu opasnosti od nedovoljnog broja vakcinisanih po stanovništvo Srbije.
Što se tiče slučaja Solomakin protiv Ukrajine[16] odlučenog pred ESLjP Veće ga koristi podmećući ći ga u korist svog zaključka iako se je središnji zahtev aplikanta u tom slučaju bilo pravo na život zato što je nakon vakcinacije oboleo, a ne pravo na privatnost kada je prinudno vakcinisan. ESLjP jeste ispitivao da li je aplikantu narušeno pravo na privatnost obaveznom vakcinacijom samo zato što je sam aplikant na to ukazao Sudu, a ne zato što se tokom same vakcinacije protivio istoj.
Štaviše, upravo ovu činjenicu, da se vakcinaciji nije protivio, ESLjP uzima za argument kada dokazuje da mu pravo na privatnost nije narušeno.[17] ESLjP, kao i prethodno opisanim slučajevima, ukazuje na činjenicu da aplikant nije dokazao da mu je vakcina naškodila.[18] To govori u prilog zaključka, koji je već izveden[19] u prvom delu rada, da se izuzeci od prava na informisani pristanak moraju ispitati za svaki slučaj medicinskog zahvata ponaosob, a to znači konkretno, a ne apstraktno.
Ovakav stav pravosuđa je najpre razvijen u nauci. Tako je lep primer rečenog zvaničan stav Bioetičke komisije austrijskog Saveznog kancelara koja kaže da kada se procenjuje proporcionalnost mere obavezne vakcinacije protiv neke zarazne bolesti ona mora dovesti vezu sa verovatnoćom sporednih dejstava iste na ljude, ravni njene zaraznosti, verovatnoćom pojavljivanja simptoma, tipičnim tokom bolesti i najčešćim komplikacijama, brojem zaraženih i tome slično. Moraju se dovesti u vezu ishodi po društvo u oba slučaja (obavezne i neobavezne vakcinacije) i uporediti. U svakom slučaju to se radi na bazi odvojene procene za svaku bolest, od slučaja do slučaja.[20] Za vakcine to bi značilo da se kod svake bolesti posebno ispituje opravdanost obavezne vakcinacije, kako i da takav zaključak ne važi večito. U zavisnosti od okolnosti on može da bude potvrdan ili odričan. Rečju, odluka o stvaranju izuzetka od prava na informisani pristanak nije večita već se stalno preispituje.
Upravo na ovo pitanje, pitanje obrasca koji mora da ispuni ta veze između konkretne vakcinacije i konkretne bolesti, odgovorio je Evropski sud pravde (u daljem tesku: ESP) u slučaju N. W, L. W, C. W protiv Sanofi Pasteur MSD SNC[21] u kojem je istakao da će u uprkos zaključku da medicinskim istraživanjem nije utvrđena niti pobijena uzročna veza između primanja vakcine i nastanka bolesti od koje oštećeni boluje uzročna veza između neispravnosti koja se pripisuje vakcini i štete koju je oštećeni pretrpio uvek smatrati utvrđenom ako postoje određene, unapred utvrđene, ozbiljne, jasne i neprotivrečne indicije („ernsthafte, klare und übereinstimmende Indizien“) o uzročnosti. Teret dokazivanja i dalje ostaje na oštećenom.
2. SAMOCENZURA PRVOG VELIKOG VEĆA
I pored ovolikih odluka i presuda, od kojih se na tri poziva Veće, koje govore upravo o tome da se važenje nekog obaveznog medicinskog zahvata (kao izuzetka od prava na informisani pristanak) ocenjuje upravo u vezi sa konkretnim zdravstvenim opasnostima po konkretnog nosioca obaveze u slučaju konkretnog medicinskog zahvata, Veće odbija da se bavi takvom vezom uz sledeću opasku:
„Kako se radi o stručnom, medicinskom pitanju, Ustavni sud se ne može upuštati u ispitivanje njegove opravdanosti sa medicinskog stanovišta.“[22]
Veće ne samo da može [23] nego i, kako pokazuju odluke i presude na koje se poziva, mora da se upusti u ispitivanje opravdanosti svoje odluke sa medicinskog stanovišta. Dosledno praćenje odluka i presuda koje Veće navodi vodilo bi upravo suočavanju različitih medicinskih, etičkih i sličnih argumenata. Veće, međutim, ovim plašljivim stavom beži od javne rasprave o ovom stručnom pitanju i od svoje odgovornosti. A upravo u tome je problem. Niti Veće niti zagovornici vakcinacije čije stavove ono bezrezervno preuzima u svoje Rešenje nisu spremni (ili nemaju hrabrosti?) da suoče svoje stručne, medicinske, naučne argumente za obaveznu vakcinaciju sa onima koji su protiv nje. Ovde ne treba prebaciti samo Prvom velikom veću Ustavnog suda nego i onoj nauci i njenim predstavnicima čiji su stavovi zastupljeni u Rešenju. Oni su prvi koji su od Veća trebali da traže suočavanje naučnih stavova. Ako su njihovi naučni stavovi toliko tačni, ubedljivi i ispravni zašto bi se bojali suočavanja sa netačnim, pogrešnim i neubedljivim stavovima protivnika obavezne vakcinacije?[24]
Međutim, na stranama 13-17 Rešenja Veće uzima zdravo-za-gotovo čitav niz upravo medicinskih argumenata od kojih smo neke pomenuli (Preporuka PS SE, Odluke EKoLjP ili ESLjP) dok neki predstavljaju pozivanje na svoj sopstveni utisak (tako npr. za zaključak da vakcinacinacija nije medicinski eksperiment nema apsolutno nikakvog obrazloženja, već ga Veće iznosi kao svoj stav).[25] U svakom slučaju Veće ne želi da organizuje stručnu, medicinsku raspravu o obaveznoj vakcinaciji, ali bezrezervno i nekritički uzima čitav niz istih takvih stavova drugih institucija ili ih sam daje, u nekoj vrsti spekulativnog načina zaključivanja, bez ikakvog obrazloženja.
Najvažnija negativna posledica ovakvo manjkavog načina odlučivanja Veća biće dodatno povećanje obima sumnje u loše posledice vakcinacije (odnosno povećanje sumnje od rizika koji vakcina predstavlja po zdravlje) u stanovništvu i posledično dodatan pad obima imunizacije.[26] A sve prethodno rečeno dolazi od pada poverenja u zdravstvene vlasti, a ono je ključno u održavanju visokih stopa imunizacije.
Greška srpskih zdravstvenih vlasti je neznanje da se imunizacija sastoji od dva akta, naknadnog fizičkog akta ubadanja iglom sa vakcinom (koje je manje važno) i prethodnog misaonog akta poverenja imunizovanog lica u prethodni fizički akt ubadanja iglom (što je daleko važnije). Bez prethodnog akta, poverenja, nema ni naknadnog akta, ubadanja iglom.[27] Misleći da se imunizacija sastoji samo od naknadnog akta, ubadanja iglom, oni se zadovoljavaju time što kaznenim merama fizički prinude tela na naknadni fizički akt ubadanja iglom, ne shvatajući da time uništavaju ono što je ključno, poverenje u ispravnost i opravdanost imunizacije. Ako problem nije broj ubodenih već broj nepoverljivih, onda je rešenje u ponovnom uspostavljanju poverenja u institucije javnog zdravlja, a ne u prinudnim merama koje će na duži rok samo dodatno narušiti poverenje. Rečju, amaterizmu i neprofesionalnost koju su u komunikaciji sa stanovništvom o mogućim zdravstvenim rizicima vakcinacije demonstrirale zakonodavna i izvršna grana vlasti (uključujući što je najgore zdravstvene vlasti[28]), sada se pridružila i sudska grana vlasti ne shvatajući da:
„…agresivno ispravljanje vakcinacionih mitova možda nije delotvoran pristup u promociji vakcinacije.“ [29]
Nagomilani štetni efekti ovog neznanja neće se samo odraziti na pad poverenja u vakcinaciju već posledično i na pad poverenja u lekare[30] i u sve institucije koje krajnje agresivno i nekritički šalju poruke o rizicima:
„Naročito u slučaju kada institucijama u potpunosti nedostaje znanje o tome koji stepen poverenja javnost ima u njih, ortimalna negacija rizika vakcinacije će imati koristi od umerenih pre nego od ekstremnih formulacija o istoj.“[31]
Ako su do sada u poimanju stanovništva Srbije u nepouzdane izvore o rizicima vakcinacije spadala samo farmaceutska industrija i Narodna skupština (donošenjem ZoZSoZB 2016), sada se njoj svojom kratkovidošću pridružuju institucije javnog zdravlja i sudovi.
ZAKLjUČAK
I u svojim, kao ih rad naziva posrednim, argumentima koje je Prvo veliko veće Ustavnog suda koristilo da bi odbacilo inicijative za ocenu ustavnosti odredbi ZoZSoZB 2016 o uvođenju obavezne vakcinacije, ne može se pronaći ništa što opravdava Rešenje o odbacivanju inicijativa. Protvirečni i međusobno suprotstavljeni stavovi, pozivanje na zastarelu i prevaziđenu praksu evropskih pravosudnih institucija nakon nepotpune i proizvoljne pretrage iste, izvođenje spekulativnih zaključaka, samocenzura i kukavičluk nejavnog postupka donošenja Rešenja o odbacivanju inicijativa ne pružaju ništa novo što bi promenilo zaključke prvog dela ovog rada. U trenutku kada je sasvim jasan i očit eksplozivni potencijal i otrovni naboj rasprave koja se u srpskoj javnosti skoro dve godine vodi oko teme obavezne vakcinacije promišljenost i mudrost nalažu da se skupi neophodna hrabrost i da se zakaže javna rasprava pred Ustavnim sudom. Neprocenjiva bi bila korist koja bi se baštinila od ovakvog pristupa problemu. Zagovornici dva ekstremna stava o obaveznoj vakcinaciji bi u njoj dobili merodavan forum na kojem bi se civilizovanom i razumnom razmenom (etičkih i stručnih) argumenata kakva obično krasi Ustavni sud[32] imali priliku da se razgovetno izjasne i čuju. Srbija bi ovim putem kanalisala i zauzdala mahnitu žestinu i negativnu energiju kojom je natopljena rasprava koja se u opštoj javnosti na ovu temu već vodi između ekstremnih zagovornika i ekstremnih protivnika vakcinacije koja bi mogla da se nazove „emotivna epidemiologija”[33] u koju se nažalost uključila i država stavljajući se u svom neznanju na jednu od strana.[34] Time bi najveća i najvažnije grupa u ovoj raspravi, ona kojoj pripada najveći deo stanovništva u Srbiji – vakcinacioni skeptici[35] – dobila jedinstvenu priliku da stekne pravilnu predstavu o čemu se u ovoj raspravi radi i da konačno uobliči svoje stavove.[36] Visok nivo imunizacije ne znači i visok nivo poverenja u imunizaciju kao i u lekare i zdravstvene vlasti kao promotere ove mere zdravstvene politike.[37]
Neznanje izvršne i zakonodavne grane vlasti koje su putem sadejstva svojih neukosti pretvorile jednu normalnu meru zdravstvene politike u kaznenu intervenciju, saučestvuje sada i sudska grana vlasti ovim kukavičkim i štetočinskim Rešenjem provocirajući „vakcinacioni rat“ u Srbiji u kojem će prva i najvažnije žrtva biti poverenje. Raspaljujući jedan pol u raspravi (zagovornike vakcinacije) bezrezervnim prihvatanjem njegovih ekstremnih stavova i razjarivši opravdani gnev drugog pola (protivnika vakcinacije) neosnovanim i neutemeljenim odbacivanjem njihovih inicijativa, Prvo veliko veće Ustavnog suda je nahuškalo na izbijanje „Prvog vakcinacionog ustanka“ u Srbiji time što je onemogućilo treći najbrojniji pol (vakcinacione skeptike) da u razumnoj komunikaciji argumenata zdravstvenih vlasti sa stanovništvom dođu do ispravnih informacija i obaveštenja za pitanja na koja nikako da dobiju odgovore. Problem nedovoljnog broja ljudi spremnih da se vakcinišu je uvek bio problem nedostatnog i nedovoljnog opštenja zdravstvene vlasti i naroda [38] gde krivica uvek leži na strani vlasti jer ona raspolaže stručnim mehanizmima, resursima i aparaturom da u tom opštenju preuzme inicijativu i pošalje pravu poruku o svrsi i smislu neke mere javnog zdravlja. Odbijajući da preuzmu odgovornost zdravstvene vlasti Srbije su utočište potražile kod Ustavnog suda, a u svom nepoznavanju problematike Prvo veliko veće im je to utočište pružilo odbijajući da organizuje upravo ono što je u središtu i srži problema – argumentovanu i civilizovanu stručnu javnu raspravu o svrsi vakcinacije i njenim preednostima i manama po društvo. Time je samo poduprlo slabost zdravstvenih vlasti u vidu nesposobnosti da opšte sa narodom i pružilo im opravdanje da istraju u svom neradu i neznanju, dok je ojačalo snagu stavova podnosilaca inicijativa uveravajući ih u njihovu ispravnost putem izbegavanja javne rasprave. Ipak, najveću štetu je Prvo veliko veće Ustavnog suda nanelo interesima javnog zdravlja u Srbiji tako što je gore opisanim mehanizmom potisnulo vakcinacione skepetike u pravcu stavova isključivih protivnika vakcinacije.
Rečju, konačan odgovor na problem nedovoljnog broja vakcinisanog stanovništva nije kaznena prinuda već zdravstvena komunikacija. Stoga povećanje broja vakcinisane dece u Srbiji krajem 2017. godine ne treba da ohrabri zagovornike vakcinacije, ono je posledica straha i prinude, a ne racionalnog uverenja u ispravnost odluke koju su doneli i poverenja u zdravstvene vlasti. Stoga će se otpor vakcinaciji kao meri javnog zdravlja samo rasti i pokazaće sve svoje loše posledice ako kojim nesrećnim slučajem (način na koji se amaterske zdravstvene vlasti poput srpskih nose sa zaraznim bolestima jeste pouzdavanje u srećan slučaj) izbije epidemija neke ozbiljne bolesti koja će iziskivati potreba za vanrednom imunizacijom celokupnog stanovništva a potrošeno poverenje naroda se pokaže kao nepremostiva prepreka da se ona sprovede.
Hegel je svojevremeno napisao da se niti jedna savest nije oslobodila na silu.[39] Nasilje, bilo ono pravno ili fizičko, može da savije njihova tela, ali ne može da promeni vrednosne stavove ljudi. U neznanju ovog pronicljivog zapažnja čuvenog filozofa zdravstvene vlasti u Srbiji su odlučile na štetočinski korak preobražaja jedne mere zdravstvene u meru kriminalne politike, a Prvo veliko veće Ustavnog suda ih je u tom nezananju samo osnažilo. Time je po interese javnog zdravlja u Srbiji učinilo nešto gore od zločina, napravilo je jednu kardinalnu grešku.
[1] IUz-48/2016, 26. oktobar 2017. godine
[2] Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, Službeni glasnik RS, br. 15/2016.
[3] Prvi deo rada objavljuje se u posebnom izdanju časopisa Crimen posvećenom odlasku u penziju prof. Zorana Stojanovića: Branislav Ristivojević, „Kada zdravstvena postane kriminalna politika: Obavezna vakcinacija pred Ustavnim sudom RS“, Crimen, 2018, u štampi.
[4] „Dok u SAD postoji javno finansirani mehanizam za nadoknadu onima koji su pretrpeli posledice štetnih dejstava vakcina, nema odgovarajućeg javno finansiranog mehanizma koji detetu koje je pretrpelo posledice bolesti koju mu je prenelo nevakcinisano dete plaća medicinsku negu ili lečenje. Najbolji mehanizam za ostvarivanje pravde u ovakvim slučajevima jeste odštetno pravo (tort law).“: Douglas Diekema, “Choices Should have Consequences: Failure to Vaccinate, Harm to Others, and civil Liability”, Michigan Law Review, 2009, 94.
[5] Rešenje, 14-15.
[6] Resolution 1749, Final Version, Handling of H1N1 Pandemic: More Transparency Needed, 24.6.2010. http://assembly.coe.int/nw/xml/XRef/Xref-XML2HTML-en.asp?fileid=17889&lang=en, 22.11.2017.
[7] Explanatory report, ETS 164, Human Rights and Biomedicine (Convention), para. 148-160. U daljem tekstu: Izveštaj.
[8] Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu priemene biologije i medicine: Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini, Službeni glasnik RS – Međunarodni ugovori, br. 12/2010.
[9] Izveštaj, para. 159.
[10] Načelno govoreći, etički pa sa njim i pravni stav o širenju prava na odbijanje medicinskog zahvata nakon vrednosnog ustanovljavanja u SAD uzima sve više maha u Evropi: Ksenija Turkovic, op. cit., str. 168, 169; Više o pokušajima da se odgovori na izazove izgradnje pojma bioetike u dvama različitim porodicama pravnih sistema kod: Ludger Honnenefelder, “Wissenschaft und Ethik: Unsere Werantwortung angesichts der Herausforderung durch Biologie”, Gentechnologie und Medizin, http://www.kas.de/wf/doc/kas_12061-1522-2-30.pdf?071011103814, 6-9, 27.11.2017.
[11] Roger Acmanne and Others v. Belgium, 10435/1983, Decission, 10. December 1984, https://hudoc.echr.coe.int/eng#{%22itemid%22:[%22001-74749%22]}, 22.11. 2017.
[12] Ibid., 257.
[13] Carlo Boffa and 13 others v. San Marino, 26536/1995, Decission, 15. January 1998, https://hudoc.echr.coe.int/eng#{%22itemid%22:[%22001-88051%22]}, 25.11.2017.
[14] Berlin ima najveći broj slučajeva malih boginja (2,13) na 100.000 stanovnika u Nemačkoj (0,4). U razloge koji vode ovome na prvo mesto je smeštena velika gustina naseljenosti. Nakon toga pisac nabraja dinamičnu populacionu eksploziju, useljavanje novog stanovništva i razvoj turizma: “Masern und Roteln: Berlin setzt nationalen Aktionsplan um”, Pharmatseutische Zeitung Online, 6.12.2017, https://www.pharmazeutische-zeitung.de/index.php?id=mobile&Nachricht_ID=73141,12.12.2017.
[15] U prvom slučaju Komisija je uporedila opasnost tuberkulinskog testa po aplikantov život sa opasnostima tuberkuloze: Acmanne, 256; U drugom slučaju Komisija je tražila od aplikanta da dokaže da bi konkretna vakcina kod konkretnog deteta izavala ozbiljne probleme: Boffa, 35.
[16] Solomakhin v. Ukraine, Judgement, 2429/03, 15.3.2012, http://health-rights.org/index.php/cop/item/case-of-solomakhin-v-ukraine, 22.11.2017.
[17] Iz ovoga bi se pravilom logičkog tumačenja putem razloga suprotnosti (argumentum a contrario) mogao izvući zaključak da je onome ko se protivi obaveznoj vakcinaciji uvek narušeno pravo na privatnost.
[18] “Furthermore, the applicant himself failed to explain what had prevented him from objecting to the vaccination, when previously he had objected on several occasions. There is no evidence before the Court to prove that the vaccination in question had actually harmed the applicant’s health”: Solomakhin v. Ukraine, para 37.
[19] „Die Zulässigkeit hängt jedoch von zahlreichen Kriterien ab, die in engem Zusammenhang mit der jeweiligen Krankheit stehen“: Bundeskancelaramt Österreich, Bioetihkkommission, Impfen – ethische Aspekte: Stellungnahme der Bioethikkommission, Wien, 2015, 21.
[20] Ibid.
[21] N. W, L. W, C. W/Sanofi Pasteur MSD SNC, Urteil des Gerichtshofs, Rechtssache: C-621/15, 21.6.2017, http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf;jsessionid=9ea7d2dc30d606131123fae6459cb0a8fe771e531dec.e34KaxiLc3qMb40Rch0SaxyMch10?text=&docid=193685&pageIndex=0&doclang=DE&mode=req&dir=&occ=first&part=1&cid=818720, 22.11.2017.
[22] Rešenje, 12
[23] Tako u stavu 3. člana 38. Zakona o ustavnom sudu stoji mogućnosti da se na Javnoj sednici vodi upravo stručna, naučna rasprava „kada je to potrebno… …radi davanja mišljenja i obajšnjenja“: Zakon o Ustavnom sudu, Službeni glasnik RS, br. 109/07; 99/11, 18/13 (Odluka US); 40/15, 103/15.
[24] Da se ta nauka koja stoji iza Rešenja Veća ozbiljnije bavila pravom lekara da promeni medicinsku odluku roditelja u vezi sa lečenjem njihove dece onda bi verovatno koristila literaturu u kojoj su zaokruženo i sistematski razmotreni 9 biomedicinskih naučnih okvira koji potencijalno stvraju opreavdanje za takvu odluku: Rosalind McDougall, Lauren Notini, “Overriding Parents Medicial Decisions for Their Children: A Systematic Review of Normative Literature”, Journal of Medical Ethics, 7/2014, 450-451.
[25] „Naprotiv, navedena mera preduzima se upravo sa ciljem da se ostvari najveći mogući nivo očuvanja zdravlja građana i da se iskorene određene zarazne bolesti, a saglasno navedenoj ustavnoj odredbi.“: Rešenje, 13; „Ustavni sud je imao u vidu da, prema podacima Instituta za javno zdravlje Srbije „Dr Milan Jovanović – Batut“, vakcinacija prema kalendaru imunizacije beleži u 2015. godini najniži obuhvat u poslednjih deset godina, čime se povećava rizik ponovnih epidemija zaraznih bolesti koje su decenijama unazad bile sprečene imunizacijom, budući da je za sprečavanje pojave epidemije potrebno dostići visok stepen kolektivnog imuniteta, koji podrazumeva da je više od 95% određene populacije vakcinisano protiv tih bolesti.“: Rešenje, 14; „…polazeći od toga da je u slučaju imunizacije reč o obavezi davanja i prihvatanja standardne zdravstvene usluge istog sadržaja svim osobama koje joj se moraju podvrgnuti na osnovu odredaba Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju nije reč o medicinskim ili naučnim ogledima koji imaju za svrhu da lice bude objekt naučnog istraživanja…“: Rešenje, 16; „…se u njoj poziva na neka neželjena dejstva naznačena na uputstvu jedne od vakcina, pri čemu je inicijator prevideo da uputstvo za svaki lek sadrži navode mogućih neželjenih dejstava, koja nisu pravilo, već se mogu pojaviti u ograničenom broju slučajeva, najčešće neznatnom…“: Rešenje, 17.
[26] Corrnelia Betsch sa Univerziteta u Erfurtu uradila je niz istraživanja koja se često navode u zapadnoj literaturi kada se raspravlja ova tema. Jedno od njih je rađeno tako što su učesnicima u njemu prvo dati klasični anti-vakcinacioni sadržaji koji se mogu nađi na internetu, a zatim dve vrste odgovora na njih. Jedni u kojima su rizici procenjeni kao postojeći ali niski, i druga u kojoj je snažno negiran bilo kakav rizik povezan sa vakcinama. Naučnici su nazvali „paradoksom“ stanje koje je istraživanje pokazalo. Veći otpor vakcinaciji su pokazali oni kojima su predstavljeni odgovori na pitanje vakcinacionog rizika koji su snažno negirali bilo kakav štetne posledice povezane sa vakcinacijom. Oni koji su snažno uveravani da nema nikakvog rizika od vakcina su pokazali snažniju predstavu rizika nego oni koji nisu: Corrnelia Betsch, Katharina Sachse, “Debunking Vaccination Myth: Strong Risk Negations Can Increase Percieved Vaccination Risks”, Health Psychology, 2/2013, 153-154. Betsch i Sachse su ponudili i moguće odgovore na rezultate istraživanja. Prvi je da snažno negiranje rizika vakcinacije snažno skreće pažnju na rizike iste. Drugi je da ljudi traže načine da se izbore sa stavovima sa kojima se ne slažu. Kada su ti stavovi sa kojima se ne slažu snažno obrazloženi ta situacija ohrabruje ljude da još snažnije uobličavaju svoje kontra-stavove.
[27] “…širenje vakcinacije uglavnom zavisi od širenja poverenja u njenu delotvornost i širenja svesti o nepostojanju štetnih dejstava nego od sposobnosti da se sprovede akt ubadanja iglom.”: Helena Milton, Hugo Mercier, “Cognitive Obstacles to Pro-Vaccination Belief”, Trends in Cognitive Science, 11/2015, 634.
[28] „Moraju se uvesti promene u ove institucije kako bi ih učinili dostojinim poverenja i upravo ove institucije moraju da se posvete mnogo delotvornijom naučnom komunikacijom sa narodom kako bi on shvatio zašto i kako treba da ima poverenje u naučne informacije.“: Ibid., 635-636.
[29] Ovde je u pitanju istraživanje slično prethodnom, a u vezi sa „mitom“ da vakcina protiv gripa izaziva grip. Rezultati istraživanja pokazali su slične relacije koje je pokazalo prethodno istraživanje.: Brendan Nyhan, Jason Reifler, “Does Correcting Myths About the Flu Vaccine Works? An Experimental Evaluation of the Effects of Corrective Information”, Vaccine, 3/2015, 463.
[30] Poverenje u lekare je ključno u stvaranju roditeljskog samopouzdanja i odluci da se dete vakciniše. Nije dovoljno obezbediti samo podatke o vakcini, nego je neophodno razviti i poverenje pozitivan odnos između lekara i roditelja: Andrea Benin et al, “Qualitative Analisys of Mother Decision Making About Vaccines for Infants: The Importance of Trust”, Pediatrics, 5/2006, 1532-1541.
[31] Istraživanje koje su uradili Betsch i Sachse pokazuje razliku u poimanju rizika od vakcinacije u zavisnosti od toga ko je emiter poruke. Ako ona dolazi od pouzdanog izvora, a u istraživanju je uzeto da su to zdravstvene vlasti, ljudi reaguju na jedan način, a od nepouzdanog, u istraživanju je uzeto da je to farmaceutska industrija, na drugi: C. Betsch, K. Sachse, 154.
[32] Pisac ovih redova je sam učestvovao u jednoj takvoj javnoj raspravi koju je organizovao Ustavni sud pre skoro 10 godina u pitanju ocene ustavnosti Statuta APV i može da posvedoči o njenom blagotvornom dejstvu na smirivanje eksplozivnog potencijala krajnje suprotstavljenih vrednosnih i etičkih stavova.
[33] Ofri ovaj pojam koristi da opiše kako ljudi u odsustvu pravih i punih obaveštenja o vakcinaciji reaguju na bolesti koje se mogu istom sprečiti: „Ukoliko se medicinska profesija ne suoči sa emotivnom epidemiologijom… …ona rizikuje nekontrolisane epidemije“: Danielle Ofri, “The Emotional Epidemiology of H1N1 Influenza Vaccination”, New England Journal of Medicine, 361/2009 , 2594-2595.
[34] Pisci navodeći nekoliko američkih istraživanja ukazuju da se u njima roditelji koji oklevaju u vakcinaciji mogu svrstati u najmanje 5 grupa prema stepenu ubeđenja u svoje stavove: Charitha Gowda, Amanda Dempsey, “The Rise (and Fall?) of Parental Vaccine Hesitancy”, Human Vaccines and Immunotherapeutics, 8/2013, 1756.
[35] Brojna američka istraživanja koja navode pisci ukazuju da je u SAD najviše roditelja koji samo odlažu vakcinisanje dece do određenog uzrasta i to samo za jednu ili najviše dve vakcine. Ovu pojavu pisci nazivaju „vakcinaciono oklevanje“: Ibid., 1755.
[36] Pisci pokušavaju da objasne paradoksalnu pojavu da je sve više roditelja koji se načelno izjašnjavaju kao zagovornici vakcinacije ali sve češće odlažu vakcinaciju svoje dece i postavljaju pitanja oko bezbednosti iste: Eileen Wang, Yelena Baras, Alison Buttenheim, “Everybody Just Want to Do What is Best for Their Children: Understanding How Pro-Vaccine Parents Can Suport a Culture of Vaccine Hesitancy”, Vaccine, 33/2015, 6703.
[37] Ibid., 6709.
[38] Roditelji se kockaju sa rizikom izbijanja bolesti kod deteta. Kada je izvesnost bolesti velika prihvataju vakcine, a kada je niska ne. Ova dinamika će se promeniti samo trajnim naporima na obrazovanju stanovništva od strane lekara, zdravstvenih vlasti i roditelja koji su izgubili na kocki: Douglas J. Opel et al, “Ethics Rounds: A 6-Month-Old With Vaccine-Hesitant Parents”, Pediatrics, 3/2014, 530; Obećavajući pristupi roditeljskom oklevanju da vakcinišu decu jesu razvijanje novih informativnih tehnologija koje će obezbediti obrazovni materijala o vakcinaciji skrojen po potrebi tačno određenih vrsta vakcinacione skepse, korišćenje zagovornika vakcinacije koji mogu da komuniciraju sa roditeljima na ličnom nivou i izmena karakteristika vakcina ili vakcinacionog rasporeda kako bi se smanjilo nepoverenje roditelja koji oklevaju da vakcinišu decu: C. Gowda, A. Dempsey, 1761.
[39] „Kao što se slobodni ne mogu prinuditi na ropstvo tako se ni robovi ne mogu prinuditi na slobodu.“: Georg Vilhelm Fridrih Hegel, Filozofija istorije, Beograd, 2006, 151.
Referenca:
Branislav Ristivojević, “Kada zdravstvena postane kriminalna politika: Obavezna vakcinacija u odluci Ustavnog suda RS” (drugi deo), Zbornik radova Pravnog fakulteta u Novom Sadu, 3/2017
NE PROPUSTITE SAVRŠENO IZLAGANJE I NAUČNI RAD PROFESORA dr Branislava Ristivojevića – I DEO:
KADA ZDRAVSTVENA POSTANE KRIMINALNA POLITIKA: OBAVEZNA VAKCINACIJA PRED USTAVNIM SUDOM RS – I DEO
Prof. dr Branislav Ristivojević, redovni profesor Pravnog fakulteta u Novom Sadu je za časopis “CRIMEN”, objavio prvi deo istoimenog naučnog rada čiji zaključni deo (zbog obima rada) objavljujemo zahvaljujući ljubaznosti autora.
https://www.facebook.com/VakcineINFO/posts/1469329813176561
Za Vakcine INFO priredili: Dragana Baša – potpresednik Udruženja građana za neobaveznu vakcinaciju Inicijativa NoVa – Inicijativa NoVa i Duško Velkovski novinar (IFJ, EFJ)